Djeca s posebnim obrazovnim potrebama u godini jednakih mogućnosti za sve

Želimo pružiti ruku

U našoj školi želimo biti prijatelji djeci s posebnim obrazovnim potrebama, želimo pružiti ruku kada posustanu, oraspoložiti ih kada su tužna, biti im podrška u svakome trenutku. Prihvatiti ih bez sažaljenja onakvima kakva jesu. Želimo da se osjećaju jednakima, jer to i jesu.

Djeca s posebnim obrazovnim potrebama djeca su koja zahtijevaju poseban odgoj i pristup učenju prilagođen njihovim sposobnostima. Djeca, ali i odrasli, često ih ignoriraju, sažalijevaju i vrijeđaju. Nerijetko ih nazivaju i pogrdnim imenima primjerice retardirani, debili, mentalno zaostali, a uobičajene su i podjele na nas (zdrave) i njih (bolesne). Nitko se pritom ne zapita kako se oni tada osjećaju. Zaboravljamo kako je biti na njihovome mjestu. Željeti i voljeti što i drugi žele i vole.

U našoj školi unazad petnaest godina provodi se integracija djece s posebnim obrazovnim potrebama, a to znači da su takva djeca uključena u redovitu nastavu. Želimo da svako dijete bude prihvaćeno, voljeno, shvaćeno i uključeno u redovitu nastavu i školske aktivnosti. Težimo da svi učenici, bez obzira na različitosti, otkriju i spoznaju ono najbolje u sebi i o sebi. Znamo kako smo svi jednako vrijedni i prijateljstva i poštovanja.

Europska je unija ovu kalendarsku godinu proglasila godinom jednakih mogućnosti za sve, bez obzira na etničko podrijetlo, vjeru i invaliditet. To bi značilo i jednake mogućnosti školovanja za svako dijete u zdravoj sredini uz prijatelje i vršnjake, ali i odrasle osobe koje će im pružati ljubav i potporu.

Nitko ne želi biti nesretan

Bilo bi mi strašno da moram odrastati daleko od svojih roditelja. Osjećao bih se napušteno, nesretno i usamljeno. Plakao bih i tražio mamu i tatu. Želio bih ići u školu u blizini svoga doma, rekao je Sven, učenik drugoga razreda.
Upitamo li roditelje bilo kojega djeteta iz bilo koje škole žele li usamljen i siromašan život za svoje dijete, odgovor bi uvijek bio isti. Svaki roditelj za svoje dijete priželjkuje iste ili slične stvari koje se svode na nekoliko ključnih potreba: sreća, prijatelji, ljubav, prihvaćenost, dostojanstvo.

Mnoga djeca koja zahtijevaju poseban odgoj i pomoć u učenju i svladavanju nastavnih sadržaja završe u posebnim školama, ili kako ih neki nazivaju - specijaliziranim ustanovama. Odvojeni od svoga doma, odrastaju bez roditelja i prijatelja, okruženi djecom koja imaju potrebe slične njima. Svakom djetetu, a tako i djetetu s posebnim obrazovnim potrebama, potreban je prijatelj i zdrava sredina u kojoj će odrastati. Iz tih razloga roditelji djece s posebnim obrazovnim potrebama odlučuju se za redovite škole.

Bilo nam je važno Tomislava uključiti u redovitu školu, jer smo smatrali da će tako mnogo bolje napredovati, budući da se nalazi u svojoj poznatoj sredini i među svojim prijateljima iz susjedstva. Dvojili smo između Centra za odgoj i osnovno obrazovanje Ivan Štark i redovite škole i odlučili se za ipak za redovitu školu. Sve što se događa u redovitoj školi normalna je svakodnevica koja pomaže Tomislavu odrastati u društvu vršnjaka u kojemu će se osjećati jednakim i ravnopravnim, rekla nam je Ljiljana Pejčinović, majka djeteta s posebnim obrazovnim potrebama.

Sažaljenje ili negiranje

Naša škola nastoji pružiti kvalitetno obrazovanje i osigurati jednake mogućnosti svakom učeniku, rekla je naša ravnateljica Aleksandra Krampač- Grljušić, diplomirana defektologinja. U prilog tomu govori i činjenica da se naši nastavnici već godinama obrazuju i stručno usavršavaju kako bi stekli potrebna znanja za rad s djecom s posebnim obrazovnim potrebama.
U početku nije ni nama bilo lako, objašnjava ravnateljica. Kada smo osnivali odjele za djecu s posebnim obrazovnim potrebama, želeći ih integrirati u redovitu nastavu, bilo je različitih problema. Ili prevelika doza sažaljenja u vidu prevelikoga srca, ili doza odbijanja, negiranja i neprihvaćanja. Kroz različite projekte, edukacije, suradnje i stručna usavršavanja u Austriji, Mađarskoj i Izraelu, taj se odnos promijenio i uspjeli smo senzibilizirati i učenike i nastavnike za djecu s posebnim obrazovnim potrebama. Njihove uspjehe i napredak pratimo s veseljem, a najvažnije je da im znamo pomoći. Osnovali smo klub djece pomagača, uključeni smo u OECD-ov projekt i na putu smo postati inkluzivna škola, kao model za sve škole u Republici Hrvatskoj.
Image
U našoj je školi uloženo mnogo truda, no kako je u drugim školama? Jesu li i tamo djeca s posebnim obrazovnim potrebama prihvaćena i integrirana?
Iako je integracija djece s posebnim obrazovnim potrebama zakonski počela u osamdesetim godinama, nije se primjenjivala i provodila u ostalim školama, kao primjerice u vašoj. Do deset posto djece ima posebne obrazovne potrebe, no samo ih je tri posto uključeno u redovite škole. To se počelo mijenjati tek kad je uveden HNOS.
Takvu je situaciju uvjetovalo odbijanje djece s posebnim obrazovnim potrebama od strane vršnjaka i njihovih roditelja do kojega dolazi zbog straha od nepoznatog. Ljudi ne znaju postupati s takvom djecom. Često dolazi do agresivnih ispada vršnjaka prema takvoj djeci, a neprihvaćanje se očituje i u izrugivanju, zadirkivanju ili odbijanjem sjedenja u klupi s njima i sl. Roditelji se na roditeljskim sastancima verbalno sukobljavaju potencirajući podjelu oni i mi. Vaša je škola prema pitanju problematike i rada s takvom djecom u velikoj prednosti, jer je jedina škola koja ima vršnjačku i roditeljsku pomoć za djecu s posebnim obrazovnim potrebama
, rekla nam je Maja Ljubić, viša savjetnica u Agenciji za odgoj i obrazovanje u Republici Hrvatskoj.

Ako nismo ranije, u godini jednakih mogućnosti trebali bismo razmišljati o djeci s posebnim obrazovnim potrebama. Nitko na svijetu nije savršen. Nitko ne može biti dobar u svemu. Tako trebamo razmišljati i o djeci s posebnim obrazovnim potrebama. Neki su možda slabiji u učenju, ali to ne znači da nisu dobre osobe, ili su manje vrijedni. U našoj školi želimo biti prijatelji djeci s posebnim obrazovnim potrebama, želimo pružiti ruku kada posustanu, oraspoložiti ih kada su tužni, biti im podrška u svakome trenutku. Prihvatiti ih onakvima kakva jesu bez sažaljenja. Želimo da se osjećaju jednakima, jer to i jesu, ali i sami po sebi jedinstvenima i vrijednima, kao i svaka osoba na svijetu.


Aldea Budija