Intervju - Željko Pervan, popularni profesor Večernje škole, najpoznatiji stand-up komičar

SKIDAČ MASKI LAŽNIH VELIČINA

Sve što postoji izvor mi jeza zafrkanciju, osim, naravno, dječje nemoći, bolesti i nedostataka za koje ljudi nisu krivi. Tu prestaje bilo kakva šala, jer se time ne treba ni u kojem slučaju šaliti.
Moj posao najbolje se oslikava kao skidač maski lažnih veličina, jer postoji mnogo lažnih veličina koje se ne važu. Primjerice Lana Pavić. Tko je to??? Cijelo vrijeme Lana Pavić ovo, Lana Pavić ono, a istina je da devedeset posto ljudi uopće ne zna tko je Lana Pavić. To je kao nekakva žena koja kad se udaje, rastaje i kupuje trosjede dobije naslovnicu. Idealan primjer lažne veličine. To su opći pojmovi koji se testiraju, a da nitko ni ne pita zašto!
Pritisnut sam velikim teretima. Nisam baš dovoljno opušten da bi se zafrkavao u privatnom životu. Ja s namjerom stvaram zabavne emisije, to nije slučajno. Znači, ako ja to radim s namjerom, to znači da ja to proizvodim. Posao mi je da budem što gledaniji i što zabavniji. Samo radim svoj posao. Najsmješnije mi je kad ljudi očekuju da sam ja uvijek takav. U privatnom životu nisam toliko zabavan i moje pravo lice možda pozna samo nekoliko ljudi.

Našu školu za vrijeme zimskih kreativnih tečajeva Mali veliki talenti posjetio je poznati stand up komičar Željko Pervan, poznat kao luckasti profesor Večernje škole i voditelj kviza Uzmi ili ostavi. Očekivali smo fore i zafrkanciju, a dobili smo ozbiljan intervju u kojem nam je naš Željko otkrio kako živi s pet žena: četiri kćerke i suprugom Darijom. Otkrio nam je i druge zanimljivosti iz svoga života, podijelio je s nama i svoja razmišljanja o spontanosti, instant zvijezdama, Slovencima i još koječemu.

Birate li pažljivo način na koji ćete se šaliti nakon što se predsjednik Mesic uvrijedio na jednu od vaših šala na njegov racun?
- Ne, nema razloga birati novi nacin za šalu. Znam da nije bilo zle namjere i zloće u mojoj šali. Nisam se izrugivao ničijoj slabosti... Kad procijenim da sam doista pretjerao u nekim šalama, tada cu sam sebi reći: Cuj stari, pretjerao si, razmisli malo. Ne mislim da sam ikoga uvrijedio.
Zašto ste s HTV-a prešli na Novu TV? Spominju se neke brojke od kojih zuji u ušima.
- Ma, vidi ti njih! (Smijeh) Prešao sam iz razlicitih razloga. Na HTV-u je trebalo doci do novog formata emisije, pa nije. Kad bismo usporedili atmosferu na HRT-u i Novoj TV izabrao bih atmosferu na Novoj TV, zato što svaka biljka ima mikrosvijet u kojemu najbolje uspijeva. Jel još zuji u ušima? (Smijeh)
Odlazite na TV koji ima manju gledanost od državne televizije. Je li onda i jedan od razloga za prelazak i povecanje gledanosti?
- Mislim da se gledanost ne može promatrati globalno na cijeli program, nego pojedinacno za svaku emisiju. Primjerice, Naša Mala Klinika ima gledanost dvadeset tri posto, dok recimo Bitange i Princeze imaju gledanost sedam posto. Ne može se onda reci da je HRT gledaniji od Nove TV. Ako uzmemo u obzir ukupnu gledanost onda je HRT u prednosti, a pogledamo li pojedinacno onda su pojedine emisije na Novoj TV daleko gledanije nego na HRT-u i obrnuto. Moja gledanost seli se sa mnom. Ne gledaju ljudi Pervana samo kad se njegova emisija emitira na HTV-u, a kad je na Novoj TV onda im je bezveze.
Kada imate ponudu s više razlicitih televizija, koji je vaš kriterij odabira? Je li to materijalna strana, ili je to sloboda prilikom uredivanja emisije, ili nešto trece?
- To je kombinacija pristupa. Znaci, ako ti netko pristupi s najboljom kombinacijom toga svega što ste nabrojali, onda ceš izabrati tu ponudu. Mi smo dobivali ponude sa svih televizija, a izabrali smo najbolju: Novu TV. Bili su najozbiljniji i najuvjerljiviji. Imali su, jednostavno receno, najbolju ponudu.
Jeste li zadovoljni svojim poslom?
- Jesam, zato što imam gledanost i imam posjecene predstave, a to mi govori koliko valjam.

Slovenci su mi fora

Zašto su vam Slovenci uvijek top-tema?
- Pa iz razloga što moraš sestrirati susjede. To je u stand-up komediji normalno. Primjerice, svi americki komicari okome se na Kanadane, svi engleski na Francuze. A i uostalom Slovenci su mi najbliži i nadohvat ruke, a i fora su mi. Fora mi je velicina te zemljice te njihovo ponašanje. Daju ti mnogo materijala.
Imate li neki izvor gdje pronalazite štoseve, ili su oni stvar trenutacne inspiracije?
- Pa izvor mi je sve. Ovisi o tebi koliko ceš imati izvora. Imaš ljudi kojima nije ništa izvor ili imaju samo jedan siromašan izvor. Ja u mnogo toga vidim nekakvu nastavnu složenu velicinu. Sve što postoji izvor mi je, osim, naravno, djecje nemoci, bolesti, nedostataka za koje ljudi nisu krivi. Tu prestaje bilo kakva šala, jer se time ne treba ni u kojem slucaju šaliti. Moj posao najbolje se oslikava kao skidac maski lažnih velicina, jer postoji mnogo lažnih velicina koje se ne važu. Primjerice Lana Pavic. Tko je to??? Cijelo vrijeme Lana Pavic ovo, Lana Pavic ono, a istina je da devedeset posto ljudi uopce ne zna tko je Lana Pavic. To je kao nekakva žena koja kad se udaje, rastaje i kupuje trosjede dobije naslovnicu. Idealan primjer lažne velicine. To su opci pojmovi koji se testiraju, a da nitko ni ne pita zašto!
Zašto ste toliki zagovornik spontanosti?
- Zato što se u mom poslu prema kolicini osobne spontanosti vidi koliko vrijediš. A spontanost je nekakvo ponašanje ili pristup bez maske. Spontanost znaci bez umjetnih nadomjestaka.
Primjecuje se da su vam u kvizu "Uzmi ili Ostavi" neka bicenca više prirasla srcu. Tugujete li ili se veselite s njima kad osvoje ili izgube veci iznos?
- Drago mi je kad dobiju, a tužan sam kad ne dobiju, a treba im. Znam o njihovim životima dosta, jer se povjere. Znaš u kakvim je covjek problemima, znaš da bi mu stvarno trebao taj novac, a on ga ne dobije. Normalno da mi je onda žao, ali u igri to ne smiješ pokazivati - moraš biti mrtav hladan i na dobitak i na gubitak!
Jesu li gosti u emisiji "Uzmi ili ostavi" svi super ili su neki od njih pravi daveži?
- Pa nisu mi svi super, jer imaš daveža koji govore samo "da" ili "ne", pa onda što oni manje govore to ti moraš više, a meni se to baš i ne da ponekad.

Čelavi pas me uvijek nasmije

Jeste li preboljeli Zuhrin odlazak iz Vecernje škole i kako gledate na njegovu sve vecu popularnost?
- Bilo mi je žao kad je otišao, on je odlican glumac, a veselim se svakom njegovom uspjehu. Mi smo i dalje dobri.
Kako ostali glumci u Vecernjoj školi reagiraju na vaša dobacivanja? Je li se ikada dogodilo da se netko od glumaca naljutio?
- Ne, oni su samo likovi. Nisu oni oni, a ni ja nisam ja. To nema nikakve veze s našom privatnom komunikacijom.
Koliko ste jedinica podijelili u Vecernjoj školi?
- 8.454
Jeste li dali koju peticu ili pozitivnu ocijenu?
- Pa jesam. Podijelio sam šest petica.
Jeste li zadovoljni svojim ucenicima u Vecernjoj školi?
- Kao glumcima da. Mi se samo zezamo, nisu to pravi učenici.
Koji vam je ucenik najdraži?
- Pa najdraži mi je Miro Škoro!
Vidimo da se tijekom Vecernje škole cesto ne možete suzdržati pa se nasmijete. Cije vas provale najviše nasmiju?
- Pa kako kad. Svi nekad imaju svoje trenutke. Ali mi je nekako Mladen najbliži (onaj celavi pas). Nasmijem se zato što izvale nešto sasvim neocekivano. Nekad se stvarno jedva suzdržim.
Zafrkavate li se sa svojom suprugom isto tako kao na TV-u?
- Ma neeeee. Jedno je posao, a drugo je kad vidiš vrecicu i ne možeš se suzdržati, a da je ne pukneš nogom. Pritisnut sam velikim teretima. Nisam baš dovoljno opušten da bi se zafrkavao u privatnom životu. Ja s namjerom stvaram zabavne emisije, to nije slucajno. Znaci, ako ja to radim s namjerom to znaci da ja to proizvodim. Posao mi je da budem što gledaniji i što zabavniji. Samo radim svoj posao. Najsmješnije mi je kad ljudi ocekuju da sam ja uvijek takav. U privatnom životu nisam toliko zabavan i moje pravo lice možda pozna samo nekoliko ljudi.

Fokusiran i iznadprosječan

Prevladavaju li u vašemu domu smijeh i veselje?
- Sklad. Zato se i veselim biti doma. Mi smo skromna i složna obitelj.
Tko u vašoj kuci donosi važne odluke?
- Zajedno, moja žena Daria i ja. Dogovaramo se oko svega što nam je važno u životu. Nevažne odluke donosi svatko za sebe.
Kako se vaše kceri nose s vašom popularnošcu?
- Njih to uopce ne zanima. One imaju svoje živote jer to su vec odrasle osobe, osim najmlade. Ona je prekrasna i ona me uništava. Kad sam doma, nema šanse da nešto drugo radim osim da se igram s njom. Svaki dan je u nekom novom liku, a ja moram pogadati u kojem. Ako ne pogodim, jao si ga meni.
Muce li vas kilogrami? Jeste li na strogoj dijeti?
- Ma ne. Ja se samo zafrkavam s tim. Nisam ja debel, ja sam prenizak za svoju kilažu. (Smijeh) Ne opterecujem se takvim stvarima. Važno mi je da se dobro osjecam sam sa sobom.
Jeste li kao mali bili nestašno ili jako mirno dijete?
- Pa ako me nešto kopkalo, zanimalo, bio sam miran. Bio sam fokusiran, tj. usredotocen, a to znaci biti miran za odrasle. A za djecu opcenito mislim da je njihov nemir dosada, opiranje životu, to nije nikakva zloca.
Provodite li mnogo vremena pred televizorom? Što volite najviše gledati? Gledate li kad sebe?
- Da, provodim mnogo vremena pred televizorom. Najviše volim gledati dokumentarce i filmove. Sebe ne gledam, jedino na montaži. Kad se emisija montira onda se, nažalost, moram gledati.
Biste li željeli voditi Najslabiju kariku? Što mislite o Danijeli?
- Ne bih htio voditi Najslabiju kariku, a o Danijeli mislim da je odlicna, super jezicava i zgodna. Ima rijetko videnu pamet. Sjeti se u sekundi kako ce nekoga nagaziti.
Biste li se željeli vratiti u školske klupe?
- Pa bih. Naravno da bih, ali ne znam na koliko dugo, ali vi, volio bih se sjetiti nekih zanimljivih ljudi i dogadaja.
Jeste li u školi bili dobrica, ili ste imali opomene?
- Mene je jedino zanimalo to da budem natprosjecan. Bio sam najbolji.
Koji je bio vaš najomiljeniji školski predmet?
- Pa definitivno hrvatski i francuski. Ne volim strogo definirane stvari. A strogo definirane stvari su stvari gdje ti nemaš utjecaja, npr. uciti.
Kada biste bili nastavnik što biste predavali?
- Predavao bih logiku. Najvažnije je imati logiku i vidjeti logiku stvari i problema. Nažalost, mnogo je onih koji ne znaju misliti.
Kako podnosite teret slave?
- Pa dobro, ja cak ni ne primjecujem da sam nešto posebno slavan. Mislim da sam vrlo obican i jednostavan.
Hocete li raditi kakvu emisiju za djecu i tinejdžere?
- Ma ne. Vi, djeca i tinejdžeri, nemate pojma o ni o cemu. Šala! (Smijeh)

Razgovarali: Iva Dimnjaševic i Matko Juric
Snimio: Bruno Jobst

Razgovor s Dubravkom Matakovićem, strip-crtačem i ilustratorom

Stripom ne mogu platiti struju

Strip crtači postali su svi oni koji se nisu uspjeli upisati na policijsku akademiju, a prepošteni su za lopove * Strip je meni krv, znoj & suze te ostali nusprodukti i izlučevine
O budućnosti stripa ne mogu ništa govoriti, nisam Fatma Nur Dženet ili braća Tarabić pa da vidim budućnost. Možda će izumrijeti, kao što će izumrijeti kazani za rakiju
Možeš nekoga drilati matematikom pa da on postane doktorom ekonomije, a istovremeno je likovno i kulturno nepismen, na zidu mu vise ženini gobleni, na teveu drži svijetleću, plastičnu gondolu, a iz skupog HiFi uređaja dopiru zvuci pjesama Jelene Karleuše
Dosta mladih danas se drži uštogljeno i mahom su materijalistički raspoloženi.
Misle da ih određuje visina cijene njihova mobitela, marka odjeće, tenisica i sunčanih naočala?!
Trenutačno najpopularniji strip-crtač i ilustrator u Hrvatskoj - Dubravko Mataković istodobno i čovjek za kojega mnogi još nisu čuli, svojim je djelima i izjavama dokazao da je otkvačeniji, fascinantniji i zabavniji čak i od Tarika Filipovića. Od svih uvrnutih ljudi koje sam srela u svom životu, sa sigurnošći tvrdim - on je najuvrnutiji. U intervjuu nam otkriva kakav je bio u našim godinama, što misli o plavušama, Severini, machomenovima, seksu... Zbog odgojne sigurnosti, predlažem da nastavak ne čitaju mlađi od 11 godina.

Znam da ne volite patetiku, da u Vašim stripovima nema ničeg intimnog, da je sveprisutan samo stav prema životu, ljudima i pojavama... Što biste još bitno dodali o sebi?
- Ne, ne volim patetiku, osim možda u pjesmama onog tipa što vodi bitku s vukovima, vilama i 'ajducima, te možda u pjesmama Dražena Zečića. Ono: "suzama vino razrjeđujem, jednostavno obara. Ne možeš ostati ravnodušan prema cmizdravim, brkatim, dlakama bogato obraslim muškarčinama s toljagama koje žene stalno varaju i ostavljaju. Nije čudo što udruge zlostavljanih žena niču kao mladi luk, kad stalno varaju i ostavljaju svoje muževe pa ti muškarci perkovićevačko-zečićevačke provijencijencije posežu za silom. O sebi ne bih više ništa bitno dodao. Možda bih si oduzeo koju godinu.
Odgovarate li i Vi klasičnom profilu strip crtača: čudan, čudan i čudan"?
- Ponovo negativan odgovor: ne! Nekima je čudno kakvim se to poslom bavim - ne idem u firmu, na jauznu, ne vraćam se s posla u tri … Ali ne znaju da nemam plaćenoga godišnjeg, ne mogu u štrajk ni na bolovanje. Ustvari, nije li to sve malo ipak čudno? No, proći će. Nekada su se ljudi čudili malim ljudima koji žive u televizoru, a danas su oni svima normalni. Zadnje što je intrigiralo, bila je pojava kolor televizora i strah da se ne potroši boja u njima, ali, evo, i to je sada normalno.
Je li istina da su svi strip-crtači uvrnuti ili je to čista predrasuda, globalni stav?
- Opet, ne! Nije predrasuda, svi su uvrnuti, na neki način. Sad, na koji način?! Sto ljudi-sto ćudi , svatko je uvrnut na svoj način. Najčešće se to ne vidi odmah, no kada s takvim tipom stanete pred župnika, već ste rekli sudbonosno Da, i on u tom trenutku prdne, tada je već kasno.
Iz Vaših izjava zaključila sam da ste otvoreni i iskreni, ponekad koristite i vulgarizme i nemate potrebu stvari prikazati boljima no što jesu. Jeste li uvijek bez dlake na jeziku? Ima li posljedica?
- Vulgarizmi su samo dio umjetničkoga izražavanja, ne možete izbjeći neke riječi koje postoje i koje se koriste u danom trenutku. Inače se u životu prema ljudima ophodim na civiliziran i kulturan način, osim u prometu, kada često požalim što nemam kabriolet pa da me i čuju, jer onima s jačom dioptrijom izraz lica, srednji prst i bosanski grb ne znače ništa.
Zašto je u hrvatskom stripu zastupljeno malo žena autorica?
- Mislim da je stvar u afinitetima i odgoju. I naravno, vrsti stripova do kojih možete doći. Kod nas je rijetko kada bilo stripova za djevojčice pa nisu ni mogli utjecati na njih. Istovremeno, dečki su lako dolazili do stripova, mahom punih borbe i nasilja što je dovodilo do opredjeljenja za posao kriminalca ili policajca. Tek oni koji nisu primljeni na policijsku akademiju, a bili su prepošteni za posao lopova, postali su strip crtači. To je moja teorija!

Mi smo vrsta u izumiranju

Nakon što sam pročitala Vašu izjavu: Najžalosnije od svega u hrvatskom stripu je to što nam ponajbolji umiru. Pomalo se osjećam kao štićenik doma umirovljenika u kojem se najčešće postavlja pitanje: "Tko je sljedeći?" moram Vas pitati je li stanje u hrvatskom stripu doista tako loše pa je stopa mortaliteta u usponu? Što je sa strip natalitetom?
- Ma, dobro, nije baš tako. Prerano je otišlo nekoliko kolega pa se stječe dojam da izumiremo. Kada od 15 profesionalaca u Hrvatskoj umru u kratkom vremenu 2-3, tada je to ozbiljan postotak. Mi smo odjednom postali malo, skučeno tržište, bez domaće strip revije, tako da ne možemo više govoriti o nekakvoj strip sceni u Hrvata. Novi talenti nemaju se gdje dokazati i ostaju nezamijećeni. Nije to samo sa stripom, tako je sa svime što ima bilo kakve veze s kulturom. Daje se lova jedino za film, a ja nisam vidio još ni jedan koji je to opravdao. Da je 1% toga novca uložen u hrvatski strip, tvrdim da bismo, ovakvi mali kakvi jesmo, bili svjetska velesila.
Gdje Vi osobno vidite izlaz iz te situacije?
- Ne vidim izlaz. Osobno se sve više okrećem ilustraciji, ne zato što je lakše, već zato što stripove nitko ne traži, a da ih crtam za sebe i držim u ladici…nekako ne vidim kako bih time platio struju. Pokušavam se više baviti i svojim primarnim poslom- slikarstvom.
Što mislite o strip scenama u Europi i Americi. Je li tamo bolja situacija?
- Ne pratim to baš, ali bolja je. Nije sjajna kao šezdesetih i sedamdesetih, ali tamo autori s normalnim angažmanom mogu super živjeti. Kao uostalom i limari, poljoprivrednici, doktori ili čistačice. Kod nas dobro žive samo lopovi.
Kako vidite budućnost stripa u odnosu na ostale medije. Tko će izići kao pobjednik i o čemu će to ovisiti?
- Strip je već gubitnik i ne može se nositi s elektronskim medijima. Postao je prespor i prestatičan i ne može se nositi s video igrama. O budućnosti stripa ne mogu ništa govoriti, nisam Fatma Nur Dženet ili braća Tarabić pa da vidim budućnost. Možda će izumrijeti, kao što će izumrijeti kazani za rakiju.
Pročitala sam da su Vam popularnost donijeli politički stripovi koje ste crtali za Nedjeljnu Dalmaciju. Jeste li željeli crtati baš političke stripove ili Vam je tu ideju nametnulo uredništvo?
- Nametnuli su mi je, odnosno, tako su zahtijevali. Ispočetka sam se malo bojao toga, jer nisam se baš kužio u politiku, ali situacija je bila takva da su svi samo o tome pričali, to je postajala svakodnevnica, kao, nažalost i rat pa sam se nekako prilagodio. Mislim da više nikada neću raditi takve stripove, iako je ova država, što se tiče toga, jako inspirativna. Pogledajte samo tre ministre i taj Sabor.
Koji Vam je političar najveća inspiracija za sadržajno i likovno izrugivanje?
- Dok sam radio takve stripove, imali smo prave vanjske i unutrašnje neprijatelje pa su to bili mahom srpski političari. Naši su se pojavljivali prema zasluzi, tj. prema količini bisera koje su proizvodili, ali gledao sam da ne pretjerujem kako netko ne bi doživio neviđene duševne boli vrijedne milijune kuna. Ako te milijune dam njima, što će meni ostati ?
Je li Vam se kad dogodilo da se neki političar zbog toga uvrijedi?
- Ne znam. Imao sam informaciju da se Tuđmanu (a prije bih rekao nekome iz njegove blizine) nije svidjelo kako sam nacrtao njegova tjelohranitelja. Tip je izgledao kao Terminator.

Nisam ja sudac ni kritičar

Kojeg svog kolegu, strip-crtača najviše cijenite? Molim Vas, nemojte reći kako su Vam svi dobri...
- Pa je, dobri su. Sve su to vrijedni ljudi, umjetnici i samo mi kolege možemo razumjeti jedni druge. Istaknuo bih Zimonića koji je puno učinio, ne samo kao crtač, već i kao veliki popularizator stripa i edukator. Stalno on vodi neke strip-radionice s klincima. Iz tih je škola izniknulo nekoliko važnih autora, kao npr. Matija Pisačić, Draško Ivezić, Damir Steinfel….
Što mislite o Gluhim lastama i Zlatki?
- Zlatka je jedan respektabilan serijal u koji je Zimonić ugradio veliki dio sebe i svoga života. Doslovce i emotivno. Bio se zasitio toga pa je prestao, ali vele da mu opet traže. To je drukčiji strip od onih kakve smo navikli vidjeti, više je nekako poetski. Gluhe laste su mi OK, što se tiče crtačkoga dijela. Scenaristički mi je predosadan, previše je dijaloga koji su nebitni i razvučena je radnja. Ali to je samo moje mišljenje. Nisam ja sudac ni kritičar.
Koji vam je lik najdraži u Alan Fordu? Zašto?
- Kada se AF pojavio u nas, krajem šezdesetih, bilo je to veliko otkriće. Tada nije bio široko popularan, čitali su ga samo oni koji su kužili stripove. Postao je popularan tada kada je postao i loš, tj. kada se razvodnila osnovna priča i ideja, a likovi postali tromi i ujednačenih karaktera. Upravo zbog tih osobnosti, svi likovi su mi bili podjednako zanimljivi. Kažem, nakon 15-20 brojeva taj žar se nekako ugasio. Svi su postali pospani, melankolični i dosadni. Promjenom crtača i scenarista, to je otišlo još više na gore. Mislim da je taj strip, osim tih ranih 20-tak epizoda, u stvari katastrofalan.
Strip je u osnovnoj školi obvezni dio programa, no čini se da ga još uvijek nema dovoljno. Što mislite o tome?
- U moje vrijeme je bio, ne bih rekao zabranjen, ali izostavljen pa pojava stripa u školskom programu zavrjeđuje pozornost. Druga je stvar što likovnog odgoja ima malo, koliko sam čuo- jedan sat tjedno, a sve zaslugom Ljilje Vokić koja je u vrijeme svoga ministrovanja i donijela takvu odluku. Ne vidim po čemu je npr. matematika važnija od likovnog ili tjelesnog. Mišljenja sam da bi svi predmeti trebali biti ravnopravno zastupljeni, a u izbornoj nastavi neka se svatko opredijeli za ono što voli. Pohađao sam školu u kojoj nastavnici i profesori nisu imali razumijevanja za moje sklonosti, pače imao sam zbog toga i problema. Možete nekoga drilati matematikom, pa da on postane doktorom ekonomije, a istovremeno je likovno i kulturno nepismen, na zidu mu vise ženini gobleni, na teveu drži svijetleću, plastičnu gondolu, a iz skupog HiFi uređaja dopiru zvuci pjesama Jelene Karleuše..
Kako doživljavate sadržaje koje učimo, odnosno koje ilustrirate?
- Kod ilustriranja određenoga teksta najbitnije su asocijacije koje on pobuđuje. Nije dobro bukvalno ilustrirati ono što nam tekst opisuje. Po tome ćete prepoznati lošu ilustraciju. Ilustrator mora nadograditi priču, dati nešto osobno, nešto što u tekstu nije rečeno.
Što općenito mislite o grafičkom uređenju naših udžbenika i ilustracijama u njima? Ima li dovoljno radosti i motivacije za učenje kroz ilustracije?
- Naravno, šareni su, oku ugodni i dopadljivi. Naši socijalistički udžbenici bili su katastrofalno dizajnirani, na lošem papiru, s minimumom ilustracija, mahom kojekakvih faksimila ili mutnih fotografija Baščanske ploče. Današnje udžbenike zanimljivo je listati i onima kojima nisu namijenjeni.

Ne crtan na silu

U kojem su omjeru ideja i likovno umijeće?
- Trebali bi biti u nekakvom idealnom omjeru da bi djelo funkcioniralo kako treba. Vjerojatno fiftt-fifti. Neki umjetnici sa skromnijom maštom prikrivaju nedostatke virtuoznom slikarskom tehnikom, dok neke izvlače dobre ideje, a crtački su tanki.
U koje doba dana imate najbolju koncentraciju za crtanje?
- U rano jutro, pogotovu ljeti. Obožavam ljetna jutra i izlaske sunca. To je jako rano. Inače mi je ljeto omiljeno i cijeli sam dan pun energije i nabrijan za posao. U druga godišnja doba, to su uglavnom jutarnji i prijepodnevni sati. Zimu bih, kao medo, najradije prespavao, naravno s tim da ostatak godine mogu živjeti 0-24. To bi bilo idealno.
Što se dogodi kada pogriješite crtajući? Živčanite li, gužvate papire ili?!
- Ne, život, a i stariji kolege naučili su me da ništa ne bacam. Ako nešto ne ide odmah, treba ostaviti i vratiti se poslije, kada se promijeni raspoloženje. U umjetnosti nema moranja, prisile. Morate se samo dobro osjećati i stvari idu svojim tijekom.
Što najviše volite crtati?
- Ljude, donekle životinje. Ne volim crtati strojeve, predmete i arhitekturu. U mojim stripovima stvari i arhitektura pojavljuju se samo koliko moraju biti prisutni, zbog određene radnje, većim dijelom ih zanemarujem, jer važniji su mi ljudski likovi i sama priča. Iscrtavanje zgradurina mi je besmisleno.
Preferirate li ručnu izradu (crtanje) ili upotrebljavate računalo?
- Što se tiče samoga crtanja, ruku ne može ništa zamijeniti i crtam uvijek ručno, tj. klasično - olovka, tuš, pero i kist. Druga stvar je s koloriranjem koje mi je uvijek bilo dosadno i naporno, zahtijevalo je sušenje, pospremanje i nabavku materijala. Sve je to uzimalo vremena. Osobno su mi najdraži crno-bijeli stripovi. Ovo što radim u boji sve je kolorirano na računalu. Jako sam zahvalan ljudima koji su to izmislili. Da ih ikada sretnem platio bih im pivo.
Računalo je odlično i za upisivanje teksta, jer možete napraviti svoj font pa se razlika od upisivanja rukom neće vidjeti, pače izgledat će urednije. No, to su samo tehničke pojedinosti. Najvažnija je dobra ruka, dobra ideja i priča. Tada možete napraviti strip tehnikom kojom hoćete, manje bitno.
Kada zbrojimo sve Vaše stripove i ilustracije što Vam se čini najboljim? Gdje ste uložili najviše sebe?
- Najviše u strip. Njih sam na određeni način proživljavao. Ilustracija mi se uvijek činila nekako nametnuta, produžetak tuđe ideje. Strip je meni krv, znoj & suze te ostali nusprodukti i izlučevine.
Opišite nam faze nastanka jedne ilustracije ili stripa.
- Dakle, prvo i osnovno je imati nekakvu ideju, sažetak priče koju ćete staviti na papir te potom razraditi sličicu po sličicu s odgovarajućim dijalozima. Tada imate scenarij i veći dio obavljena posla. Ostatak je manje-više fizičko iscrtavanje onoga što ste već zamislili. Naravno, da ne bi netko olako shvatio, i u tom dijelu je potrebno puno kreacije, znanja i vještine.

Nisam zakopčan do grla

Dogodi li Vam se kad da čujete nekoga kako prepričava vic iz Vašega stripa. Kako reagirate?
- Pa, čujem. To bude laskavo i iako godi, meni bude nekako neugodno.
Kakva su Vam sjećanja vezana uz osnovnu školu? Kakav ste učenik bili?
- Ispočetka odličan, poslije sam pao na niže grane, kada mi je postalo teret. Niži razredi su mi bili super, kasnije mi je bilo grozno, pogotovo gimnazija, koja mi je bila veliko mučilište.
Jeste li već u osnovnoj obećavali? Kada je započelo Vaše zanimanje za strip?
- Crtao sam stripove već u osnovnoj i već tada sam znao čime ću se baviti u životu. Išao sam u razred sa Zimonićevim bratom pa sam tako vrlo brzo saznao da se stripovi ne crtaju na istom formatu u kakvom ga čitamo u novinama, već dosta uvećano. Bilo je to za mene veliko saznanje.
Pamtite li nekog učitelja koji je na Vas ostavio poseban dojam?
- Ljudima su najvažniji prvi učitelji, oni od prvog do četvrtog razreda pa se ja tako najradije sjećam svoje učiteljice Slavice i razrednice Bojane od 5. do 8. One su mi bile skroz OK. Ovi ostali su mi, većinom, uz časne iznimke, bili gnjavatori i smrtni neprijatelji.
Jesu li se Vaše želje i planovi vezani za strip ostvarili? Namjeravate li nastaviti paliti i žariti po strip sceni ili ste već dosegnuli svoj vrhunac?
- Bojim se da sam ga dosegnuo. Naravno, ne svojim mogućnostima, već činjenicom da ih nemam više gdje redovito objavljivati. Mogao bih iscrtati još velike količine stripova, ako bi netko to tražio.
Kakvo je stanje Vaše duše - staro ili mlado? O čemu to ovisi?
- To bi trebali drugi ocijeniti. Dosta se družim sa osobama koje su puno mlađe od mene. To mi odgovara jer se stariji većinom ne znaju opustiti, stalno su zakopčani do grla i misle da će im pasti kruna s glave ako se malo izludiraju. Nažalost, zbog ovakve socijalno-materijalne situacije i dosta mladih se drži tako uštogljeno i mahom su materijalistički raspoloženi. Misle da ih određuje visina cijene njihova mobitela, marka odjeće, tenisica i sunčanih naočala...

Autogram karta

  • Najboja: crna
  • Najtehnika: usta na usta
  • Najstrip crtač: Ima ih toliko dobrih da ne mogu favorizirati ni jednoga
  • Najstrip: slabo to pratim
  • Najveći uspjeh: ne pušim 2 tjedna
  • Najveći neuspjeh: uglavnom mi sve ide za rukom
  • Uzrečica/Poštapalica: jebiga
  • Najgluplji novinar: Uf, ne smijem reci, dobar sam s njim iako je glup.
  • Naajdraže TV lice: Jura Ozmec
  • Poludim na: utakmici
  • o Tariku Filipovicu - smiješan mi je tip; duhovit je, malo prenametljiv
  • o plavušama - najpametnije žene
  • o sexu - kao kulen: što ljuci; da ga nema trebalo bi ga izmisliti
  • o dijetama - obožavam mesne dijete
  • o Severini - najgora pjevacica; Nema sluha, glupava je i ružna. Djeluje mi užasno vulgarno. Slici mi na onu antipaticnu pticurinu što maltretira macka Silvestra. Još je gori onaj koji joj piše pjesme.
  • o machomanovima - sve najbolje. I sam sam takav - dlakava prsa, zlatni lanac, cackalica u kutu usana, prst u nosu, kljuc od BMW-a u uhu i lagano prduckanje.
  • o kulenu - kulen je meni k'o seks: da ga nema trebalo bi ga izmisliti.
  • o Darku Macanu - valjda nema što taj ne zna o stripu. Trebalo bi ga na kviz.
  • o djeda mrazu - on je jedan obican cetnik
  • kist/pero - kist - Iako Peru znam 100 godina, super smo prijatelji. Nekako mi je taj kist podatniji.
  • flomasteri/bojice - nijedno - Dobar mi je samo onaj vodootporni flomaster za vrecice za zamrzivac da razlikujemo krmenadlu od papaka i ušiju.
  • ilustracija/strip - strip, definitivno - Strip je apsolutna teška kategorija za ilustraciju.
  • Vesna Pusic/Ljerka Mintas-Hodak - Arrrrgh ! To su one male babe što žive u televizoru s Pave Župan-Ruskovic!
  • gace/bokse - gace i to tange
  • meki/tvrdi toaletni papir - osobno preferiram šmirgl, ali zbog ukucana koristim meki, mirisni, pišti kada ga stisneš
  • Zagor/Ciko - nijedan - Mislim da su njih dvojica homoseksualci. Stalno su skupa, nikada ne ganjaju žene.
  • Blek/Komandant Mark - ne mogu ih smisliti. Uvijek navijam za Engleze.
  • Zimonic/Bartolic - Zima mi je drug
  • traperice/štoferice - traperice. Ne znam za drugo.
  • brineta/plavuša/crnka - Baš tim redom : 1. brineta; 2. plavuša; 3. crnka, pa onda naizmjenicno.

Razgovarala: Vlatka Glavati, 8.a